Štitovi su se farbali, ali farbala se, iznenađujuće, i kosa. Za razliku od Rimljana, vojna oprema im je bila oskudna, retko ko je uopšte imao pancir, ali su zato štitovi bili česti. Uz pantalone, odevali su se u kabanice, a svaki muškarac je nosio sa sobom oružje, budući da je ono bilo izraz pripadanja grupi – čim ga mladić dobije, postaje odrastao. godine zabranio nošenje pantalona kao varvarski običaj. U jednoj saznajemo da su Germani nosili ono što je Rimljanima bilo sasvim strano – pantalone! Štaviše, Čajkanović navodi da je car Honorije 397. To je teško utvrdivo, ali imaginacija se ne zaustavlja na dokazima.Īli da se vratim na napomene. Nije nemoguće da su veze između Germana i Slovena, naročito u kontekstu daleke prošlosti, tešnje nego što smo mislili. Od običajnog prava, mitologije, ratovanja, sve do svakodnevice i kulta gostoljubivosti – svugde se mogu povući paralele. Sličnosti je mnogo više nego što bi neko pomislio. Kad se Tacitovom tekstu dodaju Čajkanovićeve napomene, koje, naravno, često uporedno osvetljavaju germanski i slovenski folklor, sve postaje još zanimljivije. Dovoljno mi je da pročitam kako su Germani proricali sudbinu iz grančica, kretanja belih konja ili cvrkuta priča, pa da se priča nastavi svojim tokom. Pojedini detalji su toliko živi i životni da je uranjanje nužno, a sa njim i dopričavanje. Nije to, međutim, samo zbog vremena, već i zbog stila – Tacit piše vešto i sugestivno, dakle, pripovedno u najboljem duhu te reči. Nakon dve hiljade godina, istoriografija se može doživeti kao fikcija, prvorazredna maštovna građevina.
0 Comments
Leave a Reply. |